top of page
Daria Mateljak

Biti lider, i u pobjedi i u porazu

Updated: Aug 9, 2023

Znamo, teško je izgubiti – u sportu, poslu i životu. Ali ono što na kraju ostaje je kako smo se ponašali i što smo govorili u pobjedi i u porazu.


Svi znamo onu staru narodnu: „na muci se poznaju junaci“. Često nam je možda išla i na živce ta filozofija da moraš dati i pokazati najbolje od sebe kad ti je najteže. Ovih dana vidimo da to nije lako, posvuda pa i u sportskom svijetu. Konkretno, iza finala Eura i Wimbledona. Nakon osvojenog drugog mjesta ili nakon izgubljenog finala (oba tumačenja su točna), engleska najbolja vrsta, koja se prvi put uspjela probiti u finale natjecanja, izazvala je komunikacijsku polemiku. Dečki engleske repke su, ne svi, ali većina koliko smo uspjeli vidjeti, nakon svečanog čina dodjele medalja, brzinom munje te medalje skinuli s vrata.

loša komunikacijska poruka

Koja je poruka tog čina? Negdje je netko pokušao objasniti da je to „izraz pobjedničkog mentaliteta koji ne priznaje poraz“. Teško je na takav način braniti vrlo nesportski potez, a pokazalo se i komunikacijski nepopularan kod vlastitih navijača. Koja poruka može biti skidanje medalje s vrata još uvijek ispred kamera? Nepoštovanje natjecanja u kojemu si uspio doći do finala, nepoštovanje (ipak) dostojnog protivnika, ali i svih onih repki koje si pregazio na tom putu, a koje bi se s ponosom radovale takvom rezultatu?


Ne znam, pravo da vam kažem, kako uopće nazvati takvo ponašanje. Ne samo da je komunikacijski promašeno i da je zasluženo pobralo kritike vlastitih navijača, nego je prije svega liderski problem.

Ovo nije prvi put da su Englezi to napravili - to je repriza reakcije na izgubljeno finale Svjetskog kupa u ragbiju prije dvije godine. Kakva god da bila njihova argumentacija, skidanje medalje je nesportski čin i loša komunikacijska poruka. Naravno, to se moglo spriječiti da je vodstvo odradilo svoj posao kako treba – prije svega kapetan momčadi Harry Kane, koji je trebao motivirati svoj tim da pokaže dignitet i slavi izvrstan rezultat. A onda i selektor Southgate koji je kao lider tima morao znati nadići svoje traume (izgubljenu utakmicu na penale u polufinalu Eura 1996.) i motivirati igrače da do kraja odigraju svoje uloge – koje nisu samo nogometne.


Na samo nešto milja udaljenosti, unutar 24 sata, odigrala su se dva teniska finala na legendarnom Wimbledonu (barem dva koja sam ja gledala): muško finale i finale muških parova. I zanimljiv komunikacijski kontrapunkt, u kojemu srebrni (drugi, pobijeđeni, kako hoćete) Matteo Berrettini s divljenjem ističe prednosti svog protivnika i pobjednika turnira Novaka Đokovića. A u govoru nakon muškog finala parova, naše zvijezde Mate Pavić i Nikola Mektić hvale svoje protivnike i za njih izazovu aplauz publike.

Zamislimo da se sve ovo događa u korporativnom svijetu. Želimo li biti u timu koji protestno skida medalje ili pak u timu s nekim poput Berrettinija? Znamo, teško je izgubiti – u sportu, poslu i životu. Ali ono što na kraju ostaje je kako smo se ponašali i što smo govorili u pobjedi i u porazu. Uloga lidera je kompleksna, zahtjevna i nije za svakoga. Kako komuniciramo s našim timovima u našim najboljim trenucima i nakon poraza (koji je možda ipak značajno dostignuće, a ne samo poraz) uvelike određuje našu otpornost, agilnost i stav. OK, postoje razlike; u sportu je i drugo mjesto fenomenalna stvar, u biznisu je to ponekad ipak gubitak. Ali izuzetno je važno kako kao lideri pripremamo naše timove za ishode i koje im vrijednosti prenosimo kao lideri.

Comments


bottom of page