• Daria Mateljak

Biti lider, i u pobjedi i u porazu

Znamo, teško je izgubiti – u sportu, poslu i životu. Ali ono što na kraju ostaje je kako smo se ponašali i što smo govorili u pobjedi i u porazu.


Svi znamo onu staru narodnu: „na muci se poznaju junaci“. Često nam je možda išla i na živce ta filozofija da moraš dati i pokazati najbolje od sebe kad ti je najteže. Ovih dana vidimo da to nije lako, posvuda pa i u sportskom svijetu. Konkretno, iza finala Eura i Wimbledona. Nakon osvojenog drugog mjesta ili nakon izgubljenog finala (oba tumačenja su točna), engleska najbolja vrsta, koja se prvi put uspjela probiti u finale natjecanja, izazvala je komunikacijsku polemiku. Dečki engleske repke su, ne svi, ali većina koliko smo uspjeli vidjeti, nakon svečanog čina dodjele medalja, brzinom munje te medalje skinuli s vrata.

Koja je poruka tog čina? Negdje je netko pokušao objasniti da je to „izraz pobjedničkog mentaliteta koji ne priznaje poraz“. Teško je na takav način braniti vrlo nesportski potez, a pokazalo se i komunikacijski nepopularan kod vlastitih navijača. Koja poruka može biti skidanje medalje s vrata još uvijek ispred kamera? Nepoštovanje natjecanja u kojemu si uspio doći do finala, nepoštovanje (ipak) dostojnog protivnika, ali i svih onih repki koje si pregazio na tom putu, a koje bi se s ponosom radovale takvom rezultatu?


Ne znam, pravo da vam kažem, kako uopće nazvati takvo ponašanje. Ne samo da je komunikacijski promašeno i da je zasluženo pobralo kritike vlastitih navijača, nego je prije svega liderski problem.

Ovo nije prvi put da su Englezi to napravili - to je repriza reakcije na izgubljeno finale Svjetskog kupa u ragbiju prije dvije godine. Kakva god da bila njihova argumentacija, skidanje medalje je nesportski čin i loša komunikacijska poruka. Naravno, to se moglo spriječiti da je vodstvo odradilo svoj posao kako treba – prije svega kapetan momčadi Harry Kane, koji je trebao motivirati svoj tim da pokaže dignitet i slavi izvrstan rezultat. A onda i selektor Southgate koji je kao lider tima morao znati nadići svoje traume (izgubljenu utakmicu na penale u polufinalu Eura 1996.) i motivirati igrače da do kraja odigraju svoje uloge – koje nisu samo nogometne.


Na samo nešto milja udaljenosti, unutar 24 sata, odigrala su se dva teniska finala na legendarnom Wimbledonu (barem dva koja sam ja gledala): muško finale i finale muških parova. I zanimljiv komunikacijski kontrapunkt, u kojemu srebrni (drugi, pobijeđeni, kako hoćete) Matteo Berrettini s divljenjem ističe prednosti svog protivnika i pobjednika turnira Novaka Đokovića. A u govoru nakon muškog finala parova, naše zvijezde Mate Pavić i Nikola Mektić hvale svoje protivnike i za njih izazovu aplauz publike.

Zamislimo da se sve ovo događa u korporativnom svijetu. Želimo li biti u timu koji protestno skida medalje ili pak u timu s nekim poput Berrettinija? Znamo, teško je izgubiti – u sportu, poslu i životu. Ali ono što na kraju ostaje je kako smo se ponašali i što smo govorili u pobjedi i u porazu. Uloga lidera je kompleksna, zahtjevna i nije za svakoga. Kako komuniciramo s našim timovima u našim najboljim trenucima i nakon poraza (koji je možda ipak značajno dostignuće, a ne samo poraz) uvelike određuje našu otpornost, agilnost i stav. OK, postoje razlike; u sportu je i drugo mjesto fenomenalna stvar, u biznisu je to ponekad ipak gubitak. Ali izuzetno je važno kako kao lideri pripremamo naše timove za ishode i koje im vrijednosti prenosimo kao lideri.