Od početka korona krize komunikacijsko more na društvenim mrežama i portalima je izbacilo na naše obale raznolike oblike ponašanja, obraćanja, iznošenja stavova i zastupanja mišljenja. Jedna od stvari kojima se ne možemo pohvaliti je rastući diskurs predrasuda svih vrsta.
Od početka krize, periodično na tapet rasprava dolaze razne skupine društva. Prvi su bili stariji građani koje se prozivalo za neodgovornost, a u ljetnom vremenu se počelo prozivati mlade zbog raskalašnih druženja. Naravno, Dalmatinci su stigmatizirani zbog svog outdoor temperamenta. Turisti su krivi što su uopće došli na Jadran. Sad su na odstrelu sportaši rekreativci, na koje se, doduše, gunđalo i na početku krize, jer su trčali po nasipima. Za koji dan to će biti djeca koja su se vratila u škole.
Razumljivo je i potrebno upozoravati na poželjna i rizična ponašanja. Je li pritom potrebno ogoljavati i karikirati bilo koju društvenu skupinu?
Ruku na srce, tako je lakše. Jedna od propagandističkih tehnika podučava na koje se načine mogu koristiti personifikacije kako bi se potaknula netrpeljivost prema nekoj skupini. Jer, ako postoji bilo kakva skupina koja zbog svojih karakteristika utječe na negativne pojave, onda je puno lakše narodnoj masi tu skupinu simbolički objediniti. I zato – krivi su stari, mladi, turisti, Dalmatinci… Dok se ukrštaju koplja na društvenim mrežama i u medijskom prostoru, nastaje nepopravljiva šteta za društvo. U povoljnim uvjetima sve buja u rasadnicima predrasuda. A u verbalnom lovu na vještice neke pojedine skupine svi drugi se osjećaju bolje, jer "nismo mi".
Na stranu odgovornost medija za sadržaje koje objavljuju ili odgovornost javne riječi osoba koje imaju politički, društveni ili ekonomski utjecaj. To nije predmet ove crtice. Naravno da oni imaju utjecaj, što smo mogli vidjeti posebno u proljetnim danima slave "stožernih zvijezda". Za čas se ljude etiketiralo kao "bioteroriste" ili ih se bacalo na pod zbog šetnje na Bačvicama. Srž problema je što se o predrasudama priča manje nego ikada prije. U teškim vremenima su upravo osobna i kolektivna odgovornost, solidarnost, suosjećanje i prihvaćanje raznolikosti karakteristike koje zajednici pomažu da se što uspješnije suoči sa svim teškoćama. Poticanje i uzgajanje predrasuda potiče upravo suprotno – razvija nepovjerenje, netoleranciju, netrpeljivost i uvijek je praćeno diskursom mržnje.
Možemo li išta napraviti da budemo ponosni bez predrasuda? Korporacije mogu više ulagati u komunikaciju svojih vrijednosti poštivanja raznolikosti i edukaciju svojih dionika. A mi, obični ljudi, možda moramo zastati prije nego što napišemo neki komentar. Svatko ima predrasude, ali ako ih osvijestimo i borimo se protiv njih, bit će nam lakše razumjeti perspektivu drugih. Time možemo utjecati na ukidanje "(ne)kulture sukoba" koja je sveprisutna u našem javnom prostoru.
