Zanimljivo je ovih dana promatrati kako se sve ono što nam se do jučer činilo nemoguće i nepraktično preseliti u online svijet brzinski pretvara u nizove jedinica i nula. Funkcionira sad i online nastava, kupuje se i dostavlja praktički sve, cuge se odrađuju na grupnim video pozivima, streamaju se koncerti, o poslovanju ili državnoj administraciji da ne govorimo – i tu se vrlo ubrzano radi na rješenjima koja će omogućiti da svi servisi funkcioniraju što je manje moguće u fizičkom svijetu.
Kažu da život koji smo poznavali do prije pola godine više neće biti isti i zaista se čini tako kad se razmišlja samo o načinima na koje komuniciramo sada i koji će nam postati nova normalnost u mjesecima i godinama koji tek dolaze. Neočekivanost i nepredvidljivost ove situacije stvorila je rješenja za koja bi nam inače trebali mjeseci i godine da ih realiziramo i prihvatimo i teško je povjerovati da će ona samo tako nestati onda kad se vratimo u uobičajen život.
Puno toga što je sada razvijeno iz puke potrebe ostat će nam na korištenje i u vremenima kad budemo mogli otići u trgovinu, na posao ili na glazbeni festival, a time će se i naši obrasci življenja, konzumacije i komunikacije zauvijek promijeniti.
Nezahvalno je predviđati u kojem će se smjeru svijet razvijati nakon ovih naglih promjena, ali možemo pretpostaviti da će nam život na mreži u nasljeđe ostaviti podjednako dobrodošle i zabrinjavajuće okolnosti.
Primjerice, već sad se može nazrijeti (budimo iskreni, to je bilo bitno pitanje i prije korone) cijeli niz problema, poteškoća i zamki zaštite osobnih podataka i privatnosti. Nadalje, naše navike, obrasci komunikacije, proizvodi i usluge koje konzumiramo, način na koji koristimo tehnologiju da oblikujemo vlastite živote ovisit će o brzini uvođenja superbrze 5G mreže, koja će se pak naći u sprezi s otporima onih zabrinutih za njihov navodno štetan utjecaj na zdravlje i okoliš.
S druge strane, seljenje zakonodavstva i administracije u online sferu može dovesti i do proširivanja prostora sudjelovanja i odlučivanja, svojevrsnog oživljavanja neposredne demokracije. Prostor se tu otvara i za nove i brojne suradničke platforme, omogućavanje da se „svaki glas čuje“ (to, jasno, pretpostavlja da kao sudionici imamo osnovnu razinu političke i komunikacijske kulture, ali to je tema za sebe). Promjene kupovnih navika idu pak u smjeru da sve više biramo proizvode lokalnih proizvođača, a manje se oslanjamo na duge, i u ovoj situaciji prilično nepouzdane globalne lance nabave. U ovom ili onom smjeru može otići čitav niz pitanja održivosti i bit će zanimljivo vidjeti kako ćemo tim promjenama upravljati.
A kako će se promijeniti sama komunikacija? Vjerojatno neko vrijeme nećemo moći vidjeti video i konferencijske pozive.
Iskoristit ćemo priliku za osobni kontakt kojeg smo sada toliko gladni. Kad pak opet naučimo da opasnost ne vreba u kontaktu, vratit ćemo se blagodatima tehnologije. Učit ćemo o tome kako prevladati društvenu nezgrapnost u kontaktima telefonom ili putem videa, ili ćemo se do savršenstva izvještiti u pisanoj komunikaciji. Skrivat ćemo se i dalje iza nickova i avatara na društvenim mrežama, ali ćemo možda biti malo spremniji biti suradnički, ne samo kritički raspoloženi. Vratit ćemo se tehnologiji jer ona donosi više mogućnosti. Ona također znači i uštedu vremena i novca. A to će nam sigurno trebati.
Možda je preoptimistično, možda i utopijski, ali volim vjerovati da će kriza kroz koju sada prolazimo pomoći da promijenimo perspektive oko stvari koje su se činile teško promjenjive, monolitne i da ćemo iz nje izvući koristi koje će značiti napredak, ne samo nošenje s trenutnim problemom.
Comentarios